top of page

Savjetovanje djece

Savjetovanje djece provodi se kao pomoć i podrška djeci sa raznim emocionalnim i ponašajnim problemima, u skladu sa njihovim potrebama i specifičnostima, a obuhvaća različite metode i tehnike kako bi se postigli pozitivni rezultati.

Savjetodavna podrška pruža se djeci koja se suočavaju s različitim izazovima tijekom svog odrastanja kao što su:

  • osjećaj straha i tjeskobe

  • osjećaj usamljenosti, otuđenosti, teškoće u uspostavljanju međuljudskih kontakata

  • psihosomatske poteškoće

  • osjećaj tuge, jada, zabrinutosti

  • depresivno raspoloženje

  • problemi u ponašanju, agresija, prkosno i buntovno ponašanje

  • ljutnja ili emocionalni ispadi

  • negativno, perfekcionističko ili samokritično razmišljanje

  • poteškoće s prilagodbom na novo okruženje (vrtić, škola), promjene u obiteljskom okruženju (smrt, razvod...)

  • nedostatak samopouzdanja ili otpornosti

  • reakcija na razvod roditelja

  • laganje i krađe

  • školske poteškoće - vještine učenja, organizacija i motivacija

  • problemi u odnosu s roditeljima, vršnjacima, braćom/sestrama

  • problemi sa socijalnim vještinama ili u odnosu s vršnjacima

  • vršnjačko nasilje

  • traumatska iskustva (zlostavljanje, gubitak bliske osobe, nesreća ili prirodna katastrofa)

  • mnogi drugi izazovi s kojima se djeca suočavaju

S obzirom na to da je svako dijete i mlada osoba jedinstvena i ima svoje specifične potrebe, pristup svakom pojedincu prilagođava se kako bi najbolje odgovorio na njihove potrebe. Tako se na primjer u radu s djecom koja teže verbaliziraju svoje osjećaje i doživljaje koristi pristup u kojem se koriste različite igračke, lutke, crtanje i modeliranje jer će im to pomoći da izraze svoje unutarnje doživljaje, brige i konflikte.

Važan aspekt rada s djecom je RAD S RODITELJIMA.

Ponekad, problemi roditelja ili neadekvatna komunikacija u obitelji generiraju probleme kod djeteta. U tom slučaju rad s roditeljima može poboljšati način na koji se u obitelji komunicira, pomoći im da razumiju uzrok djetetovih poteškoća, prepoznaju djetetove potrebe i na njih primjereno reagiraju. Također, roditeljima se može pomoći da uvide vlastite poteškoće (ako ih  imaju) i način kako su one povezane s djetetovim poteškoćama te da, po potrebi, zatraže stručnu podršku. Osim toga, roditeljima se može pomoći da razumiju i podrže dijete izvan susreta s psihologom i primijene ponuđene tehnike i strategije. 

 

Naime, djeca nisu formirane osobe i njihove emocije, ponašanje i reakcije u velikoj mjeri ovise o roditeljima, odnosno odraslim osobama koje ih okružuju. Roditelji su ti koji definiraju okruženje, emocionalnu klimu i dinamiku unutar obitelji, a djeca na to prirodno reagiraju i usvajaju određene obrasce ponašanja, razmišljanja, emocionalnog reagiranja. Ako su ti obrasci i emocionalna klima negativni, oni mogu dovesti do različitih problema kod djece, poput poteškoća u ponašanju, emocionalnom izražavanju, učenju, spavanju, hranjenju i slično. Međutim, te su poteškoće samo simptom dubljih problema u obiteljskom okruženju. Stoga je u proces savjetovanja važno uključiti roditelje jer je upravo promjena obiteljskog okruženja ključna za rješavanja problema koje dijete ima.

 

Česta pitanja

Kada bi roditelji trebali razmisliti o uključivanju djeteta u savjetovanje?

Savjetovanje može pomoći djetetu kada neka situacija ili neki socijalni, emocionalni ili drugi izazovi uznemiravaju dijete na način da ometaju njegovu sposobnost da:

  • sudjeluje u svakodnevnim aktivnostima

  • jednostavno uživa u životu i igri

  • pohađa vrtić ili školu bez većih i dugotrajnijih otpora ili odbijanja

  • usmjerava pažnju i koncentrira se na nastavu bez većih poteškoća

  • uredno izvršava školske zadaće

  • druži se s prijateljima te ima zadovoljavajući odnos i komunikaciju sa učiteljima, roditeljima ili braćom i sestrama te

  • nema poteškoća sa usnivanjem i spavanjem

  • nema problema sa apetitom i hranjenjem.

 

Kako dijete uključiti u savjetovanje?

Inicijalni susret provodi se samo s roditeljima (bez djeteta) i usmjeren je na dobivanje osnovnih informacija o djetetu, njegovom razvoju, obiteljskoj dinamici, njegovim poteškoćama te svemu onome što roditelji smatraju značajnim. Ukoliko je moguće, dobro je da na uvodni razgovor dođu oba roditelja zajedno.   

Drugi susret namijenjen je upoznavanju psihologa s djetetom.

Na temelju susreta s roditeljima i djetetom, psiholog predlaže oblik rada koji bi bio najprimjereniji za pojedino dijete te se dogovaraju daljnji susreti.  

 

Kako dijete pripremiti za odlazak na savjetovanje?

Traženje stručne pomoći je roditeljska odluka, osobito kada se radi o mlađoj djeci, stoga je prirodno da roditelj o tome porazgovara s djetetom. Poželjno je da odabere pogodan trenutak za razgovor, osigura mirnu atmosferu i dovoljno vremena kako bi djetetu objasnio razlog traženja pomoći i očekivanja te odgovorio na eventualna pitanja. Pri tome je važno da s djetetom porazgovara iskreno i otvoreno, predoči mu jasne informacije o razlogu traženja pomoći i preuzme odgovornost za tu odluku kako djetetu ne bi nametnuo osjećaj krivnje. Na taj način može pomoći djetetu da stekne povjerenje te se osjeća mirnije i sigurnije vezano za odlazak psihologu.

Djetetu može reći da će posjetiti psihologa - „tetu” koja pomaže djeci da nauče kako riješiti neke svakodnevne stvari, kao što su neke situacije, odnosi s vršnjacima, neugodne misli i osjećaji ili odnosi s drugim ljudima. Također, može reći da će provesti neko vrijeme sa psihologom razgovarajući o lijepim, ali i o onim manje lijepim stvarima koje bi volio ili bi ih trebalo promijeniti. Moći će razgovarati o svojoj obitelji i prijateljima, vrtiću/školi. Važno je djetetu dati dozvolu da otvoreno razgovara o sebi, svojim iskustvima ili obiteljskim prilikama, na način da može reći što, kako i koliko želi ili je spremno podijeliti. Mnoga djeca, osobito starije dobi, vrlo su lojalna roditeljima i brinu je li u redu razgovarati s osobama izvan obiteljskog kruga o nekim obiteljskim problemima i iskustvima te hoće li zbog toga roditelji imati neugodnosti. Roditelj može otvoreno reći da će o tim problemima i sam razgovarati, ili je već razgovarao, s psihologom.

Ukoliko dijete pokazuje nelagodu, tremu ili zabrinutost zbog odlaska kod psihologa, roditelj ga može umiriti tako da mu objasni da je to prirodan osjećaj prisutan kod većine djece i odraslih kada prvi puta odlaze kod psihologa ili kod osobe koju ne poznaju. Također, roditelj se o tome kako dijete pripremiti za odlazak psihologu može posavjetovati i sa psihologom.

bottom of page