Za sretno odrastanje osim fizičkih potreba, kao što su hrana, odjeća i sigurnost, jednako su važne i emocionalne potrebe. Međutim, postoje neke okolnosti kada roditelji nisu u stanju prepoznati, odgovoriti ili shvatiti važnost emocionalnih potreba djeteta i tada ih zanemare. Ponekad nenamjerno, nesvjesno ili u neznanju, a ponekad zbog nepovoljnih životnih uvjeta, traumatičnih iskustava ili roditeljske nezainteresiranosti.
Dobronamjerni roditelji koji su usmjereni na sebe
Većina je roditelja dobronamjerna i općenito čine najbolje što mogu. Međutim, postoji niz različitih načina na koje dobronamjerni roditelji mogu bez namjere i slučajno zanemariti emocionalne potrebe svoje djece.
Radoholičari puno rade i obično posvećuju velik dio vremena i energije svojim poslovnim obavezama koje su im prioritet. Zbog toga imaju malo slobodnog vremena, a samim time i malo vremena ili energije za kvalitetnu komunikaciju s djetetom. I kada su fizički prisutni, često su zauzeti mislima o poslu ili drugim obavezama. Često se vode materijalnim bogatstvom kao oblikom roditeljske ljubavi.
Roditelji perfekcionisti vjeruju da njihova djeca uvijek mogu više ili bolje. To su roditelji koji imaju visoke standarde za sebe i druge, stavljaju naglasak na postignuća i uspjeh i teže savršenstvu u svemu što rade. Često su posvećeni obrazovanju, sportskim aktivnostima ili drugim vanjskim rezultatima, a očekivanja koja postavljaju pred dijete mogu biti nerealna i previsoka. Ovakva ponašanja mogu djetetu stvoriti pritisak i stres, otežati mu izražavanje osjećaja i potreba te razviti strah od osude ili neuspjeha, tjeskobu i osjećaj da nikad nisu dovoljno dobri.
Popustljivi roditelji imaju tzv. laissez-faire stav o odgoju djece i mogu pustiti djecu da se sama snalaze. Oni ne postavljaju jasne granice i pravila u ponašanju djeteta i/ili ne dogovaraju posljedice za neprimjereno ponašanje djeteta. Mogu imati tendenciju tolerirati neprihvatljivo ponašanje ili ignorirati emocionalne potrebe djeteta. Takvo ponašanje roditelja može dovesti do nedostatka strukture i predvidljivosti u djetetovom životu, nedostatka odgovornosti i samokontrole te može rezultirati djetetovim osjećajem nesigurnosti i nesposobnosti za upravljanje vlastitim emocijama. Djeci koju odgajaju popustljivi roditelji može biti teško postaviti granice i ograničenja u odrasloj dobi.
Dobronamjerni roditelji koji su usmjereni na sebe najčešće misle da čine najbolje za svoju djecu, a većina ih najčešće čini upravo ono što su i njihovi roditelji činili ili propuštali učiniti njima tijekom djetinjstva. Oni su najčešće neosjetljivi za emocije i potrebe svoje djece, zanemaruju ih potpuno nesvjesni da to čine što kod djece može razviti dugoročne posljedice. Djeca u odrasloj dobi te posljedice najčešće ne mogu razumjeti niti prepoznati njihov uzrok jer im je odrastanje izgledalo potpuno normalno i lijepo. Kao odrasli sjećaju se što su im dobronamjerni roditelji pružili, ali ne i što su propustili dati ili učiniti. Mogu osjećati ljutnju ili bijes na svoje dobronamjerne roditelje, a sve to može rezultirati velikom zbunjenošću te samooptuživanjem i krivnjom.
Roditelji suočeni sa životnim problemima
Kada su roditelji suočeni s intenzivnim životnim problemima poput financijskih poteškoća, gubitka posla, bolesti, razvoda, skrbi za bolesnog člana ili su ožalošćeni zbog gubitka bliske osobe, mogu biti preopterećeni svojim vlastitim emocionalnim brigama i/ili biti fokusirani isključivo na rješavanje tih problema. Zbog toga mogu zanemariti podršku i pažnju koju treba pružiti djeci. Djeca se tada mogu osjećati nevidljivo i nevažno. Djeca ovih roditelja često odrastu u krajnju samodostatnost i krive sebe za svoje probleme u odrasloj dobi.
Roditelji koji brinu o članu obitelji s posebnim potrebama često se suočavaju s visokim razinama stresa, a dugotrajno suočavanje s tim izazovima može dovesti do emocionalne iscrpljenosti roditelja. Fizički i emocionalno iscrpljeni roditelji mogu imati manje kapaciteta za osluškivanje i pružanje pažnje emocionalnim potrebama djeteta.
Samodostatni roditelji
Samodostatni roditelji nisu nužno motivirani onim što je najbolje za njihovo dijete već vlastitom dobrobiti i interesima. Za razliku od prethodne dvije skupine roditelja mogu biti prilično grubi prema djeci na način koji šteti djetetu povrh emocionalnog zanemarivanja.
Autoritarni roditelji žele da njihova djeca slijede pravila, a imaju malo vremena ili volje slušati djetetove osjećaje i potrebe. Ovaj roditeljski stil karakteriziraju veliki zahtjevi i strog nadzor uz nedovoljno topline i potpore. Autoritarni roditelji postavljaju zahtjeve i pravila bez obrazloženja i objašnjenja te kažnjavaju svako odstupajuće ponašanje i prekršaje. Ovakav stil može uzrokovati brojne negativne posljedice za djecu poput sklonosti promjenama raspoloženja, povučenosti, bojažljivosti i razdražljivosti. U odraslijoj dobi, djeca koju odgajaju autoritativni roditelji mogu se pobuniti protiv autoriteta ili pak mogu postati pokorni.
Roditelji s narcisoidnim osobinama osjećaju da se „svijet vrti oko njih“, usmjereni su na svoje potrebe, a ne na potrebe djeteta. Kao odrasli, djeca ovakvih roditelja mogu imati poteškoća u prepoznavanju svojih potreba i osiguravanju njihovog zadovoljenja te mogu osjećati da ne zaslužuju zadovoljenje svojih potreba.
Većini djece najteže je prepoznati i prihvatiti ovakve roditelje, i povjerovati da su roditelji bili, i jesu, dovoljni sami sebi. S druge strane, ova djeca u odrasloj dobi obično lakše mogu prepoznati da roditeljsko ponašanje nije bilo adekvatno jer se mogu prisjetiti njihovih grubih ili kontrolirajućih postupaka. To im može olakšati razumijevanje uzroka aktualnih problema ukoliko ih imaju, te smanjiti sklonost samookrivljavanju.
Zanemariti emocionalne potrebe djeteta ponekad mogu i roditelji koji se trude biti savršeni roditelji. Oni često svojoj djeci žele pružiti samo najbolje, ali zbog prevelikog fokusa na uspjeh, izgled ili društvene norme, mogu zanemariti njihove emocionalne potrebe. Djeca u takvim obiteljima mogu osjećati pritisak da budu savršena i da uvijek moraju biti u skladu s očekivanjima roditelja pa svoje emocije i osjećaje mogu potiskivati ili ignorirati kako bi zadovoljili roditeljske zahtjeve.
Upravo zbog toga što se radi o roditeljskom ponašanju koje je izostalo i nije se dogodilo, rijetko se pamti tijekom odrastanja i teže ga je prepoznati, čak i odraslima koji su ga doživjeli u djetinjstvu. Jer naše oči ne mogu vidjeti stvari koje se nisu dogodile, a naš ih mozak ne može registrirati.
Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.
Ilustracija: Canva
Comments