Kada roditelji ne primjećuju, preispituju, ne cijene ili ne reagiraju na emocije djeteta, ili ih tretiraju kao nevažne, pretjerane ili manje važne, oni tada (ne)namjerno šalju poruku djetetu da njegovi osjećaji nisu bitni ili da nešto s njima nije u redu. Postupno dijete internalizira ideju da je loše osjećati i da svako pokazivanje osjećaja mora biti potisnuto. Da bi se lakše s time nosilo, dijete spontano uči obuzdavati svoje osjećaje ili transformirati „neprihvatljivu“ emociju, poput ljutnje, u „prihvatljivu“ kao što je tjeskoba.
Neki primjeri roditeljskog zanemarujućeg ponašanja i poruke koje djeca mogu dobiti iz takvog ponašanja:
ne primjećuje kada je dijete uzrujano, tužno, tjeskobno, povrijeđeno, zbunjeno ili ljuto > daje poruku djetetu da su njegovi osjećaji nevidljivi, nevažni i/ili nepoželjni
ne sluša kada dijete govori > daje poruku djetetu da njegov glas, misli i riječi nisu važni; dijete uči da se ne možete osloniti na podršku drugih odn. da je prepušteno samo sebi
ne pita dijete o njegovim željama, preferencijama ili potrebama > daje poruku djetetu da ne bi trebao imati ikakve želje i potrebe
ne obraća dovoljno pažnje > daje poruku djetetu da nije vrijedno pažnje i da je prepušteno samo sebi
ne daju strukturu ili disciplinu koja je djetetu potrebna > dijete se u odrasloj dobi bori sa samodisciplinom
iskazuje neugodu, razočarenje, neodobravanje ili se distancira od djeteta u situaciji kada dijete izražava ljutnju > dijete uči da su osjećaji ljutnje loši, da tako mogu otjerati ljude od sebe, da ljutnju treba zadržati u sebi
ignorira djetetove greške ili loše izbore pretpostavljajući da će dijete to samo shvatiti i prepuštajući mu da samo smisli što treba učiniti bez vodstva ili podrške > dijete nema priliku naučiti dovoljno iz svojih grešaka (nema priliku porazgovarati o lošoj odluci i dobiti pomoć da iz nje nešto nauči kako bi sljedeći put moglo izabrati drugačije); dijete je također u opasnosti da razvije kritički glas u sebi koji ga napada zbog njegovih pogrešaka tijekom života
izbjegava raspravu o bilo kojoj temi koja bi mogla uključivati nelagodu, sukob, neslaganje ili osjećaje općenito, umjesto toga, razgovor je uglavnom površan, bezličan i bez sadržaja > dijete uči da je razgovor o dubljim temama neugodan i da ga treba izbjegavati, nema priliku naučiti kako učinkovito komunicirati ili artikulirati kako se osjeća ili što treba niti druge komunikacijske vještine potrebne za suočavanje s međuljudskim problemima koji će se neizbježno pojaviti u njegu odraslom životu
šalje dijete u svoju sobu svaki put kada pokaže „negativnu“ emociju (tuga, plač, ljutnja) > djetetu daje jasnu poruku da su njegovi osjećaji neprihvatljivi za druge, da ih ne bi trebalo tolerirati ni izražavati drugima te da može biti kažnjeno zbog njih, što može rezultirati da se dijete počne sramiti svojih emocija
omalovažava osjećaje djeteta > dijete uči da su osjećaji znak slabosti i da ih je potrebno sakriti kako bi izgledalo jako
naziva dijete pretjerano osjetljivim ili dramatičnim zbog osjećaja > djetetu daje poruku da su njegovi osjećaji nerazumni i pretjerani te da nešto nije u redu s njim.
kažnjava dijete kada izrazi ljutnju ili bijes > dijete uči da su njegova ljutnja ili bijes uvredljivi i pogrešni
odbija svaki izraz emocionalnih potreba, etiketirajući dijete kao potrebito ili čak patetično zbog njegove prirodne potrebe za pomoći, podrškom ili vodstvom > dijete uči da je imati potrebe bolno i da ih treba izbjegavati pod svaku cijenu, također se uči sramiti vlastitih osjećaja
Kako bi se zaštitila od emocionalne boli koju doživljavaju uslijed takvog roditeljskog ponašanja djeca mogu koristiti različite mehanizme obrane. Mogu potiskivati emocije kako bi izbjegli bolne osjećaje odbačenosti ili usamljenosti. Mogu razviti privid kontrole nad svojim životom kako bi se osjećala sigurno i kontrolirano u situacijama gdje se osjećaju bespomoćno. Izolacija i izbjegavanje socijalne interakcije i društva drugih ljudi način je kako se mogu osjećati sigurno. Također se mogu pretvarati da su drugačija nego što jesu kako bi udovoljila roditeljskim očekivanjima ili izbjegla kritiku. Često razviju povećanu osjetljivost na raspoloženje i potrebe drugih ljudi jer se tako osjećaju potrebnima i važnima. Ovi mehanizmi obrane mogu biti učinkoviti kratkoročno kako bi se djeca zaštitila od boli, ali dugoročno mogu uzrokovati probleme u emocionalnom i socijalnom razvoju.
Preuzeto iz priručnika "Emocionalne potrebe djeteta - koliko su važne i koje su posljedice njihovog zanemarivanja?" (2023), autorica: Tamara Žakula.
Ilustracija: Canva
Commentaires