Naša „odrasla“ osobnost i način kako živimo, kako se nosimo sa životnim izazovima i problemima, koliko poštujemo i vjerujemo u sebe (da možemo, znamo, da smo sposobni, vrijedni nečega ili da zaslužujemo), na što pristajemo ili ne pristajemo, u najvećoj mjeri oblikovani su iskustvima u našem djetinjstvu. Kako pozitivnim tako i negativnim. Pozitivna iskustva iz djetinjstva postavljaju temelje za zdrav i sretan život dok negativna iskustva stvaraju u nama emocionalne rane. Ako te emocionalne rane ostaju potisnute, one ne mogu zacijeliti pa se prenose iz jedne faze razvoja u drugu. Tako oblikuju naše „ranjeno unutarnje dijete“ koje i u odrasloj dobi živi u nama i potražuje ono što nije dobilo u djetinjstvu, ali toga najčešće nismo svjesni.
RANJENO UNUTARNJE DIJETE
Ranjeno unutarnje dijete oblikovala su iskustva u djetinjstvu koja su za dijete bila bolna i povrjeđujuća, ali dijete nije imalo podršku ili alate potrebne za suočavanje s tim iskustvima na konstruktivan način. Zato se taj dio psihe nije mogao razvijati, ali je ostao nesvjesno živjeti i utjecati na naš život i u odrasloj dobi oblikujući naše obrasce ponašanja, uvjerenja, reakcije pa čak i fizičko zdravlje.
Kako nastaje ranjeno unutarnje dijete?
Dijete ovisi o roditeljima odn. odraslima koji u većoj ili manjoj mjeri mogu i znaju zadovoljiti njegove potrebe. Međutim, oni ne mogu uvijek zadovoljiti sve potrebe djeteta. Ako se potreba za ljubavlju, sigurnošću ili pažnjom ne zadovolje kroz duže vrijeme tijekom odrastanja, dijete postepeno razvija određene obrasce ponašanja i uvjerenja kao način zaštite od daljnjeg povređivanja ili traume. Te negativne misli i uvjerenja o svijetu koji ga okružuje dijete prenosi u odraslu dob i sada se nazivaju „ranjeno unutarnje dijete", a odrasla osoba ih koristi kao mehanizme obrane ili načine suočavanja sa životnim izazovima.
Ta negativna uvjerenja utječu na sva područja života - stav i brigu o sebi, zdravlje, odnose koje imamo, uspjeh na poslu, postignuća i uživanje u hobiju itd., i mogu ograničiti našu sposobnost da živimo autentično. I svaki puta kada se u našem životu nešto dogodi, netko kaže ili učini nešto, a mi na to burno reagiramo, to može biti znak da je dotaknuta naša emocionalna rana koja je probudila ranjeno dijete u nama pa reagiramo iz pozicije povrijeđenog djeteta, a ne odrasle zrele osobe. Umjesto da se suočimo s tim iskustvima naše ranjeno dijete se često povlači u sebe i potiskuje bol, stvarajući obrambene mehanizme kao što su poricanje ili izolacija.
Emocionalne rane iz djetinjstva
Razlikujemo pet rana koje nastaju u određenom periodu odrastanja i gotovi ih svi ljudi imaju, u većoj ili manjoj mjeri.
1. Rana odbačenosti
Nastaje u periodu od začeća do godine dana. Događa se kada dijete nije željeno, majka razmišlja o pobačaju, roditelji nisu spremni ili sposobni pružiti emocionalnu podršku, dijete nije došlo sa spolom koji se očekivao, zbog teškog poroda, kada je kontakt između majke i djeteta nakon poroda onemogućen ili otežan (jaki bolovi, depresija, bolest majke, dijete u inkubatoru), zbog svjesnog ili nesvjesnog neprijateljstva majke (koja i sama ima ranu odbačenosti) itd. Također nastaje ako majka odbacuje oca djeteta u partnerskom odnosu jer na taj način posredno odbacuje i dijete odn. dio oca u djetetu.
Dijete doživljava da nije dobro došlo, nije željeno, osjeća se odbačeno i neprihvaćeno, a svijet doživljava neprijateljskim.
2. Rana napuštenosti
Napuštenost je također rana povreda koja se stvara u razdoblju do treće godine, a dijete doživljava da su ga napustili i razvija strah od samoće i od napuštanja. Neki od razloga mogu biti rođenje drugog djeteta, duži boravak u bolnici, na čuvanju kod bake i djeda ili drugih osoba, fizičko odsustvo jednog od roditelja ili velika emocionalna barijera koja onemogućava zdravu povezanost djeteta s roditeljem (obično roditeljem suprotnog spola).
3. Rana poniženosti
Rana poniženosti stvara se u periodu od druge do četvrte godine, kada dijete doživljava da ga drugi ne odobravaju i kritiziraju. Najčešće nastaje kao rezultat posramljivanja, vrijeđanja ili ponižavanja od roditelja, koji vjerojatno i sam ima istu povredu, a zbog koje nije kapacitiran za primjerenu brigu o djetetovim potrebama. To je odnos u kojem se djeci govori da su nesposobna, nespretna, zločesta, loša, teška, problematična, a to se često radi i pred drugim ljudima. Na taj se način uništava dječje samopoštovanje i stvara osjećaj srama i manje vrijednosti. Zbog toga će ova djeca, da bi sebe zaštitila, češće ponižavati i maltretirati drugu djecu ili će, u nemogućnosti da se suoče s negativnošću roditelja povjerovati da su loši i zbog toga sebe kažnjavati.
4. Rana izdaje i iznevjerenosti
Iznevjerenost je rana koja nastaje između druge i četvrte godine uslijed nezrelog vezivanja djeteta i roditelja kada se dijete osjeća izdanim od strane jednog od roditelja. Zbog kršenja obećanja, laganja, nedovoljne zaštite ili izbivanja roditelja kada su djetetu najpotrebniji, kod djeteta se javlja razočarenje i strah od povjerenja u druge odnosno nepovjerenje i ljutnja.
5. Rana nepravde
Rana nepravde nastaje u periodu od treće do pete godine, u vrijeme razvoja identiteta. Ukoliko dijete u tom periodu nije dobilo poštovanje roditelja, bilo je kritizirano, ili je jedan roditelj bio hladan i prestrog (obično roditelj istog spola), ako se u obitelji nisu smjeli izražavati osjećaji i potrebe ili je dijete pak dobivalo previše i nezasluženo, dijete osjeća nepravdu jer ne smije biti ono što je, a time je razvoj njegove individualnosti potpuno ograničen.
Kako iscijeliti emocionalne rane iz djetinjstva?
Prvi korak u iscjeljivanju ovih pet rana je njihovo prepoznavanje. Prepoznati ih možemo na osnovi obrana i maski koje su se tijekom života stvarale, strahova (od napuštanja, gubitka, odbijanja, egzistencijalni strah i dr.) te nekih uobičajenih obrazaca vidljivih u ponašanju ljudi, kao što su:
izbjegavanje bliskosti
intenzivne emocionalne reakcije
samokritičnost, negativna slika o sebi, nisko samopoštovanje
poteškoće u rješavanju sukoba
samoizolacija i povlačenje
To su najčešće negativne posljedice emocionalnih rana dobivenih u djetinjstvu koje su vidljive i koje nam najčešće smetaju u svakodnevnom životu, ali nismo svjesni njihovog pravog izvora jer smo ih izgradili kao štit. Skinuti štit doživljavamo kao opasnost, jer smo na njega navikli i daje nam osjećaj „sigurnosti“. Zbog toga put prema iscjeljenju ranjenog djeteta zahtijeva hrabrost i duboki rad na sebi, ali je jedini način da dublje spoznamo sebe, oslobodimo se njegova tereta i živimo autentičnije i ispunjenije.
Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.
Ilustracija: Canva
Comentários