Nijedan roditelj ne može biti savršen niti se to od njega očekuje. Većina je roditelja dobronamjerna i čini najbolje što zna i može, no čak i najdobronamjerniji roditelji ne reagiraju uvijek savršeno i mogu nenamjerno i u neznanju naštetiti svojoj djeci neodgovarajući dovoljno na njihove emocionalne potrebe.
Zašto neki roditelji ne odgovaraju na emocionalne potrebe djeteta?
Neki roditelji jednostavno nemaju dovoljno razvijenu emocionalnu svijest, razumijevanje i/ili znanje o tome što njihovo dijete treba, neki pak pogrešno vjeruju da će teške emocije nestati same od sebe ako im se ne dopusti da izađu na površinu, neki su suočeni s teškim životnim okolnostima zbog kojih su preokupirani vlastitim brigama, a neki su i sami odrastali u teškim uvjetima pa im je zbog toga narušen kapacitet za brigu o djeci. Također, roditelji djece koja su rođena s težim ili izazovnim temperamentom, ili imaju mentalne ili tjelesne zdravstvene probleme, ponekad se mogu osjećati nemoćno ili neuspješno u zadovoljavanju emocionalnih potreba svoje djece, što može dovesti do emocionalnog zanemarivanja. Sve navedeno ne znači da će se emocionalno zanemarivanje dogoditi, ali povećava rizik od takvog ishoda.
Kako djeca reagiraju?
Kada je dijete kroz duže vrijeme kontinuirano lišeno emocionalne podrške i potvrđivanja od strane roditelja to na njega može ostaviti značajne posljedice. Kada se djeca izražavaju, a roditelji ih ne mogu istinski čuti, kada trebaju emocionalnu podršku, ali je ne dobiju, kada pokušaju podijeliti svoju radost sa svojim roditeljima i naiđu na nerazumijevanje, djeca dobivaju poruku da njihovi osjećaji nisu važni, poželjni ili da nešto s njima nije u redu. Iako se događa vrlo suptilno i ispod radara u većini obitelji ipak ostavlja posljedice na dijete.
Roditelji koji ignoriraju, skrivaju ili omalovažavaju, čak i samo suptilno, osjećaje svojeg djeteta, nenamjerno ga uče kako potisnuti vlastite emocije i emocionalne potrebe, a to je lekcija koju dijete usvoji za cijeli život. Postupno dijete internalizira ideju da je loše osjećati i da svako pokazivanje osjećaja mora biti potisnuto. Da bi se lakše s time nosilo, dijete spontano uči obuzdavati svoje osjećaje ili transformirati „neprihvatljivu“ emociju, poput ljutnje, u „prihvatljivu“ kao što je tjeskoba.
Neke od mogućih posljedica takvog ponašanja roditelja su:
nedostatak samopoštovanja i samopouzdanja (loša slika o sebi i svojim sposobnostima, osjećaj nesigurnosti)
emocionalni problemi (poteškoće u izražavanju i regulaciji emocija, osjećaj da su nevidljivi, nevoljeni i odbačeni, poteškoće u samoizražavanju, nedostatak empatije i emocionalnih alata za nošenje sa stresom i frustracijama, što može dovesti do daljnjih problema s emocijama u odrasloj dobi)
ponašajni problemi (agresija, impulzivnost, hiperaktivnost, anksioznost, povlačenje u sebe ili neaktivnost)
problemi u socijalnim odnosima (nesposobnost uspostavljanja i održavanja veza s drugim ljudima, poteškoće u razumijevanju tuđih osjećaja i potreba te nošenja sa stresom i konfliktnim situacijama)
poteškoće sa fizičkim zdravljem (problemi s prehranom i spavanjem, sklonost bolestima)
poteškoće u školi (problemi s pažnjom i koncentracijom, lošijih ocjena i ponašanja. Mogu biti nezainteresirana za učenje i manje motivirani za ostvarivanje uspjeha i postizanje akademskih ciljeva. Također, mogu imati poteškoće u društvenoj interakciji s drugom djecom
problemi sa mentalnim zdravljem (anksioznost i depresija i dr.)
Navedeni znakovi ne moraju nužno ukazivati na emocionalno zanemarivanje i mogu biti posljedica drugih faktora ili poremećaja. Važno je uzeti u obzir širi kontekst djetetovog života i posavjetovati se s stručnjakom ako postoji zabrinutost za emocionalno zdravlje djeteta.
Kako se djeca štite od emocionalnog zanemarivanja?
Kako bi se zaštitila od emocionalne boli koju doživljavaju emocionalno zanemarivana djeca mogu koristiti različite mehanizme obrane:
Potiskivanje emocija kako bi izbjegli bolne osjećaje odbačenosti ili usamljenosti.
Razvijanje privida kontrole nad svojim životom kako bi se osjećala sigurno i kontrolirano u situacijama gdje se osjećaju bespomoćno.
Izolacija i izbjegavanje socijalne interakcije i društva drugih ljudi kako bi se osjećala sigurno.
Pretvaranje da su drugačija nego što jesu kako bi udovoljila roditeljskim očekivanjima ili izbjegla kritiku.
Povećana osjetljivost na raspoloženje i potrebe drugih ljudi kako bi se osjećala potrebna i važna.
Ovi mehanizmi obrane mogu biti učinkoviti kratkoročno kako bi se emocionalno zanemarivana djeca zaštitila od boli, ali dugoročno mogu uzrokovati probleme u emocionalnom i socijalnom razvoju.
Što roditelji mogu učiniti da zadovolje emocionalne potrebe djeteta?
Biti otvoreni i iskreni.
Prihvaćati i podržavati dijete takvo kakvo jest.
Dopuštati djetetu da donosi vlastite odluke u skladu s njegovom dobi i zrelosti.
Biti emocionalno dostupni.
Više poticati, a manje kritizirati.
Pružiti djetetu sigurnost i dosljednost.
Učiti dijete kroz vlastiti primjer.
Dozvoliti i poticati dijete da izrazi svoje mišljenje.
Ne nametati djetetu vlastite odluke.
Dijete će u odnosu s takvim roditeljem:
iskazivati različite osjećaje i razmišljanja slobodno i bez straha od reakcije roditelja
obratiti se roditelju uvijek kada je povrijeđeno ili ima problem
biti ohrabreno da razvija svoje talente i interese
imati jasne i čvrste granice u ponašanju.
Dijete čije su emocionalne potrebe zadovoljene
Dijete čije su emocionalne potrebe zadovoljene osjeća se voljeno, važno i vrijedno, osjeća se povezano s roditeljima i/ili skrbnicima što mu daje osjećaj sigurnosti, a samim time motivira ga da istražuje svijet oko sebe, uči i razvija svoje potencijale i vještine te postiže uspjehe. Sve to stvara temelj samopouzdanja djeteta i izgradnje pozitivne slike o sebi te mu pomaže da se bolje suočava s izazovima života i prevladava poteškoće. Također, dijete tako stječe bolje razumijevanje sebe i drugih, ima veću empatiju, uči kako izražavati emocije na prikladan način, kako se nositi sa stresom te kako se povezivati i uspostaviti zdrave odnose s drugima. Samim time sklonije je izgradnji zdravih i podržavajućih odnosa s vršnjacima, učiteljima i drugim autoritetima, što mu pomaže u socijalnom i emocionalnom rastu. Sve to potiče njegovu emocionalnu otpornost jer kada se osjeća sigurno, voljeno i prihvaćeno dijete je manje podložno razvoju tjeskobe, depresije i drugih emocionalnih i psiholoških poteškoća.
I na kraju, dijete čije se emocionalne potrebe zadovoljene na prikladan način ima veću vjerojatnost živjeti sretan i ispunjen život.
Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.
Ilustracija: Canva
Comments