Emocionalno zanemarivanje odnosi se na kontinuirani nedostatak ili nedovoljno pružanje emocionalne pažnje, ljubavi i podrške koju djeca trebaju od svojih roditelja ili skrbnika tijekom ranog perioda odrastanja kako bi odrasla u emocionalno zdrave odrasle osobe.
Ono se ne događa zato što je roditelj povremeno ometen, već se radi o trajnom obrascu ponašanja roditelja koji ne zadovoljavaju djetetove emocionalne potrebe. Roditelji to najčešće ne rade namjerno već zato što nisu u stanju pružiti emocionalnu podršku svojoj djeci. Ponekad zbog nedostatka znanja i razumijevanja o tome što dijete treba i kako mu pružiti podršku, a ponekad i zbog vlastitog iskustva emocionalnog zanemarivanja tijekom djetinjstva.
Emocionalno zanemarivanje može trajati tijekom cijelog djetinjstva ili se može dogoditi tijekom kraćeg perioda u kojem su roditelji bili pod stresom, bolesni ili u nekim opterećujućim životnim situacijama zbog kojih su bili ometeni u prepoznavanju emocionalnih i drugih potreba djeteta.
Kako se manifestira emocionalno zanemarivanje djece?
Emocionalno zanemarivanje djece može imati različite oblike i manifestacije. U najjednostavnijem obliku, emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu događa se kada roditelji ili skrbnici nedovoljno prate, ne reagiraju ili nedovoljno potvrđuju djetetove osjećaje tijekom odrastanja. Može se javiti kao pasivno i aktivno zanemarivanje.
Pasivno emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu odnosi se na sve one situacije u kojima roditelji ili skrbnici ne prepoznaju ili ne reagiraju na djetetove potrebe za emocionalnom podrškom, pažnjom i povezanošću. Dijete u takvom odnosu ne dobiva dovoljno emocionalne potvrde, a to dovodi do toga da nema osjećaj da ga se vidi, čuje ili razumije. Često se događa zbog roditeljske nezainteresiranosti, preokupiranosti ili stresnih situacija u životu roditelja ili skrbnika.
Aktivno emocionalno zanemarivanje u djetinjstvu odnosi se na situacije u kojoj roditelji ili skrbnici aktivno ignoriraju i poništavaju potrebe djeteta za emocionalnom podrškom, pažnjom i povezanošću. Oni to najčešće rade jer nemaju svijest o emocijama i emocionalnim potrebama djeteta pa su skloni emocije ignorirati, ne potvrđivati ili aktivno poništavati. Za razliku od pasivnog oblika, gdje su roditelji propustili nešto učiniti, ovaj je vid emocionalnog zanemarivanja djeci vidljiv jer se radi o konkretnim ponašanjima i događanjima koje su roditelji učinili.
Koja ponašanja roditelja su emocionalno zanemarujuća?
nedovoljna pažnja i zanimanje roditelja za dijete kao što je ignoriranje djetetovih potreba, osjećaja, interesa i hobija, ne pružanje emocionalne podrške ili izostanak ohrabrenja i podrške u različitim situacijama. Roditelji koji ignoriraju dijete mogu biti fizički prisutni, ali ne pokazivati stvarni interes za dijete.
nedostatno razumijevanje i suosjećanje (empatija) za djetetove potrebe, osjećaje, emocije i iskustva. Roditelji koji su emocionalno neosjetljivi često ne prepoznaju ili ne obraćaju pažnju na djetetove emocionalne signale, mogu umanjivati ili negirati djetetove osjećaje, pokazivati ravnodušnost prema problemima koje dijete ima ili ne pokazivati interes za njegove aktivnosti i uspjehe.
nedostatno poticanje i podrška djetetu u njegovu razvoju i postizanju uspjeha kao što je nedostatak pružanja pohvale, podrške i ohrabrenja kada dijete ostvaruje uspjeh ili napreduje u nekoj aktivnosti
nedostatno postavljanje granica i pravila za ponašanje djeteta i dopuštanje djetetu da se ponaša na način koji nije prihvatljiv ili je čak opasan za dijete
nedostatna emocionalna privrženost odnosno nedostatak dubokih, iskrenih i emotivnih veza između djeteta i roditelja što može biti posljedica nedostatka emocionalne dostupnosti roditelja ili nedostatka sposobnosti roditelja da se emocionalno povežu s djetetom
nedostatak topline i nježnosti (zagrljaja, poljubaca, riječi nježnosti i drugih oblika fizičkog izražavanja ljubavi i brige).
nedostatak kvalitetne interakcije između djeteta i roditelja u smislu kvalitetnog vremena koje roditelj provodi s djetetom, prilika za razgovor, dijeljenja misli i osjećaja te uključivanja djeteta u zajedničke aktivnosti i hobije
nedostatak emocionalne podrške koju roditelji pružaju djetetu u teškim situacijama kao što su razvod, selidba ili promjena vrtića ili škole te u situacijama u kojima dijete osjeća tugu, strah ili tjeskobu.
odbacivanje djeteta, njegovih osjećaja, iskustava i potreba kroz izbjegavanje razgovora, ne pokazivanja zanimanja za njegove aktivnosti ili jednostavno odbijanje pružiti podršku kada je potrebna
postavljanje prevelikih očekivanja i zahtjeva pred dijete, bez pružanja adekvatne podrške kao na primjer očekivanje savršenstva u školskim ili sportskim aktivnostima
fizičko odsustvo roditelja ili skrbnika iz života djeteta, što može dovesti do osjećaja napuštenosti i usamljenosti kod djeteta.
Koje su posljedice takvog postupanja u odrasloj dobi?
Takva ponašanja roditelja ili skrbnika ostavljaju na djecu posljedice koje se manifestiraju u vidu nedostatka samopoštovanja i samopouzdanja, emocionalnih, mentalnih i ponašajnih problema, problema u socijalnim odnosima, u školi, poteškoća sa fizičkim zdravljem i drugih. Ukoliko ona nisu pravovremeno prepoznata i dijete nije dobilo stručnu podršku, u odrasloj dobi može se suočavati se s nizom poteškoća kao što su:
Kronični osjećaj praznine, neispunjenosti ili emocionalne obamrlosti.
Uvjerenje da nešto s njima nije uredu, ali nisu sigurni što.
Osjećaj da su drugačiji od drugih ljudi.
Sklonost usamljenosti, krivnji i sramu.
Nepovjerenje prema drugima
Nemogućnost traženja pomoći.
Nedostatno razumijevanje emocija i osjećaja kao i načina na koji oni nastaju i djeluju.
Duboka nelagoda ili nesnalaženje kada su u pitanju osjećaji, kako njihovi tako i drugih ljudi.
Poteškoće u uspostavljanju i održavanju odnosa s drugim ljudima.
Povećan rizik od anksioznih i depresivnih poremećaja.
Emocionalna osjetljivost.
S obzirom na to da se radi o nedostatku pažnje i brige prema djetetu, odnosno ponašanju koje je izostalo i nije se dogodilo, dakle nečemu što je „nevidljivo“, rijetko se pamti tijekom odrastanja i teže ga je prepoznati, čak i odraslima koji su ga doživjeli u djetinjstvu. Jer naše oči ne mogu vidjeti stvari koje se nisu dogodile, a naš ih mozak ne može registrirati.
Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.
Ilustracija: Canva
留言