Bliži se blagdan svetog Nikole. Za djecu se kupuju šibe i čizmice, nekima kao ukras, nekima kao opomena za neposluh, „loše“ ponašanje ili slabe ocjene, a nekima kao upozorenje na to što ih čeka ako budu zločesti.
Iako dio roditelja napušta tradiciju darivanja šibe povodom ovog blagdana, a i veliki broj djece dobivanje šibe ne shvaća ozbiljno niti je zbog toga u strahu, za mnogu djecu ovi su dani vrlo stresni - ne mogu se dobro koncentrirati u školi, uznemirena su, češće mokre u krevet, a neka imaju noćne more. Pitaju se hoće li im Krampus doći u kuću tijekom noći, hoće li donijeti šibu, jeli vidio njihov nestašluk i hoće li zbog toga biti kažnjeni.
U nedavno provedenoj anketi objavljenoj na jednom hrvatskom portalu roditelji su upitani kako gledaju na kupovinu šiba i stavljaju li ih u čizmice svoje djece. Navedeno je tridesetak odgovora među kojima se veći dio roditelja izjasnio o neprihvatljivosti darivanja šibe odn. same ideje tjelesnog kažnjavanja ili ikakvog nasilja, zbog čega je napustio takvu tradiciju i običaje. Drugi, manji broj roditelja mišljenja je da je šiba u svojoj izvornoj ideji korisna i dobrodošla te podržava tradiciju darivanja šibe i zaplašivanja djece Krampusom.
Što roditelji poručuju šibom?
Šiba može značiti opomenu, prijetnju, upozorenje, poruku koja kod djece izaziva osjećaj straha da će ih roditelj kazniti zbog nekog njihovog „lošeg“ ponašanja.
Hoće li se dijete zbog toga ponašati bolje?
Kad roditelji zaprijete ili kazne dijete šibom (ili bilo kojim drugim oblikom tjelesnog kažnjavanja), oni najčešće postignu trenutni efekt. Dijete zbog straha trenutno i privremeno zaustavi nepoželjno ponašanje.
Takvim pristupom, međutim, roditelji nisu dali informaciju niti objasnili djetetu zašto je ponašanje zbog kojeg ga kažnjavaju neprihvatljivo i koje bi ponašanje bilo prihvatljivo odn. kako bi se dijete trebalo ponašati. Lekcija je izostala pa postoji vjerojatnost da će se isto ponašanje u budućnosti ponoviti.
Osim što je neučinkovito, korištenje šibe odn. tjelesno kažnjavanje je kontraproduktivno i opasno zato što:
nanosi djeci bol, pa čak i ozljede
uči djecu da se moraju ponašati na određeni način jer će u suprotnom biti kažnjena
uči djecu da je u redu nasiljem rješavati probleme
uči djecu da ne zaslužuju poštovanje
ima tendenciju eskalacije - učestalo udaranje djeteta normalizira čin udaranja i roditelju je svaki slijedeći put sve lakše (jače) udariti dijete
ne uči djecu zašto je njihovo ponašanje neprihvatljivo i koje bi ponašanje bilo prihvatljivo
uči djecu strahu i osveti
uči djecu da je osjećaj ljubavi povezan s nasiljem („Kaznio/la sam te za tvoje dobro,… zato što te volim i brinem se za tebe“)
ostavlja na djecu emocionalne i psihološke posljedice kao što su niže samopouzdanje, tjeskoba, tuga, ljutnja, lošiji odnos s roditeljima, pojačana agresivnost i društveno neprihvatljivo ponašanje, a dugoročno se povećava rizik za razvoj poremećaja raspoloženja i anksioznih poremećaja, agresivnog i nasilnog ponašanja, samodestruktivnog ponašanja, konzumacije alkohola i droga.
I na kraju, ali ne manje važno, tjelesno kažnjavanje je i zakonom zabranjeno pa je iz te perspektive udaranje djeteta jednako udaranju prijatelja, kolege ili susjeda.
Zašto neki roditelji pribjegavaju šibi i tjelesnom kažnjavanju dok su drugi u startu protiv takvog oblika ponašanja prema djeci?
To su najčešće roditelji koji se slažu i opravdavaju ideju o tjelesnom kažnjavanju djece i vjeruju u njegovu efikasnost. Neki roditelji imaju vlastito iskustvo tjelesnog kažnjavanja u djetinjstvu i ponavljaju ono što su naučili, ne propitujući svoje postupke i zaboravljajući što su pri tom sami proživljavali i kako su se osjećali. Postoje i roditelji koji nisu pristalice tjelesnog kažnjavanja, ali zbog svakodnevnog stresa i napetosti, uslijed financijskih ili obiteljskih problema, ili frustriranosti ponašanjem djeteta, reagiraju iz nemoći, ne znajući što bi mogli napraviti drugačije.
Dobro je osvijestiti ove razloge jer djeca svoje roditelje doživljavaju kao uzore, a svaka prijetnja i agresivno ponašanje samo će generirati još više negativnog ponašanja kod djeteta. Znamo da se djeca najbolje razvijaju i rastu kad se osjećaju prihvaćeno i sigurno jer tada ne moraju trošiti energiju na samozaštitu. Ako su u strahu od udarca ili bilo kojeg drugog oblika prijetnje ili tjelesne kazne, to snažno utječe na njihov rast i razvoj, samopoštovanje i sliku o sebi, kao i odnos sa roditeljima, a strahovi iz djetinjstva mogu se aktivirati u odraslijoj dobi.
Stoga, budimo svjesni kakav smo uzor djeci, kakve im poruke šaljemo i čemu ih učimo te kakav odnos s njima gradimo. Kupujemo li šibe kao ukras, ili kao prijetnju i opomenu za loše ponašanje, ili pak kao sredstvo kojim namjeravamo dijete „poučiti“ boljem ponašanju.
Piše: mr. Tamara Žakula, prof. psih.
Ilustracija: Canva
Comments